Globalna etika i multikultura

globalcivics U vremenu u kojem caruje moralni relativizam i moralni primitivizam, u kojem kao da su pokopane sve etičke norme, ima li nešto potrebnije nego skrenuti pozornost na temelje etike i moralni red? 

Pod snažnim utjecajem globalizacije, život na Zemlji se uvelike promijenio. Globalne i društvene promjene prisutne su u svim aspketima čovjekova života. Posljedično, ovo je vrijeme krize morala i  društva u kojemu većina problema proizlazi iz nepoštenog, nekulturnog i neetičnog ponašanja. Također, ovo je vrijeme i globalnih multikulturalnih odnosa. Pojam multikultura implicira postojanje mnoštva različitih kultura. Ona sažima kumulativni učinak nacionalizma, religije i jezične pripadnosti. Ako krenemo od pojedinca, svaki je čovjek jedna zasebna kultura i nedokučiv svijet. Ti različiti svjetovi imaju različite interese, govore različitim jezicima i mole se različitim bogovima na različit način. Iako možemo govoriti o postojanju multikulturnih društava oduvijek, ona danas nisu iznimka, već pravilo. Da bi uspješno komunicirali u nekoj multikulturalnoj sredini potrebno je odvojiti se od svih predrasuda i poštivati druge kulture i biti multikulturno osjetljiv. Povijesno gledano, religija je bila čest uzrok sukoba među ljudima. Na žalost, još uvijek postoje predrasude i nepoznavanja drugih religijskih tradicija pa stoga trebamo stremiti međureligijskoj toleranciji i uvažavanju razlika. Gotovo svakodnevno se susrećemo s kulturnim razlikama, odnosno preprekama koje se odnose  na jezik, pismo, običaje, različite odnose između pojedinaca, različita stajališta i poglede na život, vjeru, etičke vrijednosti itd.  U svakom vremenu postoje određeni etički problemi, međutim danas je problem postala sama etika.

„Svijet je u agoniji. Agonija je tako prodorna i hitra da smo prisiljeni ukazati na njezin domet, kako bi se jasno pokazala dubina ove patnje. Mir nam izmiče... planet se razara... susjedi žive u strahu... žene i muškarci otuđuju se jedni od drugih... djeca umiru. To je užasno! Osuđujemo zloporabu ekosistema Zemlje. Osuđujemo siromaštvo koje guši životne mogućnosti; glad koji oslabljuje ljudsko tijelo; ekonomsku nejednakost koja prijeti uništavanjem tolikih obitelji. Osuđujemo društvene poremećaje u državama i nacijama; kršenje pravde koje potiskuje građane na rub; anarhiju koja se uvlači u naše zajednice i ludo slanje djece u smrt uslijed nasilja. Posebno osuđujemo agresiju i mržnju u ime religije. Međutim, ta agonija nije nužna. Nije nužna zato što već postoji podloga za etiku.“  Ove riječi su uvodna tvrdnja u međureligijskom dokumentu o globalnoj etici, kojeg je usvojila Skupština svjetskih religija u Chicagu 1993. godine pod nazivom Deklaracija o globalnoj etici. Deklaracija polazi od uvjerenja da nema mira među narodima bez mira, sloge i razumijevanja među ljudima različitih nacija i religija. Valja uočiti da se u ovoj Deklaraciji, radi o zajedničkom djelovanju iz vjerničkih motiva, na temelju vjerničke savjesti. Međureligijska suradnja koju podržavaju vjerski poglavari ne traži od sljedbenika različitih religija da zanemare ono što je vlastito u pojedinoj religiji već da se oslone na ono što je zajedničko. Ovaj dokument građen je na dva temeljna načela: nepovredivosti dostojanstva svake ljudske osobe i „zlatnom pravilu“ koje se nalazi i trajno čuva u mnogim religijskim i etičkim tradicijama čovječanstva tisućama godina, a glasi:“Ne čini drugima što ne želiš sebi“. Ova načela obuhvaćaju najkonkretnije norme kojih bi se sva ljudska bića trebala čvrsto pridržavati. Iz njih proizlaze četiri neopozive smjernice za ljudsko ponašanje, a to su: obveza njegovanja nenasilja i poštivanja života, obveza njegovanja solidarnosti i pravednog ekonomskog poretka, obveza njegovanja tolerancije i življenja u istinosti te obveza njegovanja jednakih prava i partnerstava među muškarcima i ženama.  

Ako pitanju globalne etike pristupimo s filozofskog stajališta, glavna formula etičkog razmišljanja u etičkoj filozofiji Immanuela Kanta je kategorički imperativ. Kant je kategorički imperativ formulirao na više načina. Jedan od mogućih je: „Djeluj samo po onoj maksimi, za koju možeš u isto vrijeme htjeti da postane opći zakon“. Ovaj način jasno naglašava ljudski um, kao konačnu instancu svakog morala. Drugi način bi bio: „Djeluj samo tako, da ljudstvo, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao smisao a nikada samo kao svrhu“. Ova formula jasno odbacuje instrumentaliziranje čovjeka u bilo koje svrhe i naglašava ljudskost kao glavnu dimenziju međuljudskog odnosa. 

Globalizacija koja nas povezuje i zbližava mora imati i zajedničku obavezu, a ta se obaveza odnosi na zajedništvo i bliskost te poštivanje univerzalnih vrijednosti kao temelja čovjekova napretka i progresa. 

Religije kao i ljudi nisu i ne mogu postojati zasebno. One će se uvijek prožimati, a razlike među njima trebamo poštovati jer je jedini put prema miru i blagostanju put međusobnog dijaloga i tolerancije. U konačnici raznolikost kultura bogatstvo je za čovječanstvo. Razvijanjem multikulturne osjetljivosti svaki pojedinac spreman je za susret sa stvarnošću suvremenog svijeta. 

 

Sadika Bajutti, spec.publ.adm.