Nacionalni deficit etičnosti

1067 3Započet ću ovaj esej riječima uvaženog akademika Eugena Pusića: „Stvari koje nam se događaju u životu, i to u pravilu najvažnije stvari, obično su u isti mah i mogućnost i opasnost, i šansa i rizik. Uzmite, primjerice, odluku za određenu struku, izbor određenog studija. Takva odluka može postati polazište jednog stvaralačkog i ispunjenog života, a može biti i promašaj, početak niza neuspjeha i uzrok trajnog unutarnjeg nezadovoljstva. Ishod, istina, ne ovisi uvijek i ne ovisi isključivo o nama. Ali najvećim je dijelom ipak stvar našeg pristupa. Jesmo li odluci pristupili promišljeno, s čvrstom voljom da uspijemo i s dubokim, gotovo podsvjesnim, osjećajem da možemo uspjeti. Ili smo unaprijed ravnodušni, skeptični, nesigurni ili prestrašeni. Što vrijedi za pojedince, vrijedi i za ljudske zajednice.“ Da li je mogućnost pristupanja Hrvatske Europskoj uniji bila opasnost, šansa ili rizik pokazat će vrijeme koje je pred nama. Ono što je neizbježno i manje više svima jasno je to da živimo u svijetu koji je sve složeniji, te se moramo snalaziti u bujici informacija, ne samo s lokalnim ili nacionalnim pravilima o primjerenim načinima organizacije naših života, nego i s pravilima koja nastaju u institucijama poput Europske unije. Za razliku od onih prijašnjih vremena, danas imamo bezbroj načela, principa, vrednota, kodeksa, pravila, strategija i smjernica kako bi se trebali ponašati pojedinci, ljudske zajednice, vlast, a nitko se u skladu s njima ne ponaša, već suprotno svemu utvrđenom. Može li čovjek da se ne zapita koji je smisao svih tih vodilja, kada smo dotakli kolektivno dno društveno-političkog nemorala? Tko i za koga piše sva ta pravila, ako su samo mrtvo slovo na papiru i ako ih se perfidno opstruira na svim razinama društva? Zašto smo nakon više od dva desetljeća tranzicijskog procesa, još uvijek na nekakvom početku i još uvijek čekamo to bolje sutra? Tko je odgovoran za sustavno i namjerno zlostavljanje duha naroda na ovim prostorima i kako vratiti povjerenje u društveno-političke institucije? Ovo su pitanja koja zasigurno razdiru većinu stanovništva Lijepe naše jer je opće poznato da je jedan od najvažnijih vidova života jednog naroda: stvarno i formalno djelovanje njegove države. Shodno tome, pri ocjeni djelotvornosti svakog pojedinog sustava, ključna je prosudba u kojoj su mjeri demokratska načela i institucije zaživjeli, odnosno do kakvih učinaka dovode u životu zajednice. Svi oni koji obnašaju vlast u ime države, pred stalnim su izazovom da se ponašaju prema ljudima sa obzirom i da poštuju njihov integritet i dostojanstvo, što u našoj državi definitivno nije slučaj. Prema Pusiću, najkraće, odgovornost za državu značila bi odgovornost za pun razvitak njezinih blagotvornih mogućnosti kao instrumenata za rješavanje onih problema koje povijesni razvoj postavlja pred ljudsko društvo u cjelini odnosno njegovim pojedinim dijelovima. Kako je cilj svih zemalja, pa tako i država članica Europske Unije, viši životni standard, sve veća se pozornost pridaje dobroj vladavini. U posljednjih desetak godina sve više raste svijest o tome da je dobra vladavina ključna odrednica sposobnosti postizanja održivog ekonomskog i društvenog razvoja. Sve je jasnije da za kvalitetan razvoj nije dovoljno samo izabrati odgovarajuću politiku, već je nužno inati i dobru institucionalnu strukturu. Pod dobrom institucionalnom strukturom misli se na postojanje okruženja koje omogućuje učinkovito provođenje odabrane politike i koja potiče pojedince na investiranje u kapital, obrazovanje i tehnologiju, tj. činitelje ekonomskog razvoja. Dobra vladavina se ponajprije odnosi na državu, a jedan od stupova države uz zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast je i javna uprava. Bezbroj je pokazatelja da je upravo ona bila među temeljnim preprekama za uspješnu tranziciju u demokratsko društvo i tržišno gospodarstvo. Prema našem znanstveniku i ustavnom stručnjaku Zvonimiru Laucu, o dobroj vladavini se može govoriti samo ako je ona obilježje cjelokupnog sustava „od vrha do dna“. Razmišljati o dobroj vladavini, dok se u našoj blizini, tako reći na samom pragu, pale zgrade Vlade, ljudi prosvjeduju tražeći smjenu vlasti, šaljući poruku da su gladni i nezaposleni, za pojedinca građanina vrlo je teško i sve si, samo ne ravnodušan. Razmišljati o dobroj vladavini ili pristojnoj vladavini, kao moralna osoba u službi države, još je teže, jer imaš bliži uvid u sve anomalije i praksis koji dovodi do nepravde i bezakonja prema puku, a bespomoćan si da išta promijeniš. Znamo da je reforma službeničkog zakonodavstva u skladu s europskim standardima bio primarni korak u modernizaciji i europeizaciji javnih uprava u svim državama kandidatima za članstvo u Europskoj uniji. U tu svrhu, Europska unija je definirala skup temeljnih načela i standarda u skladu s kojima je bilo potrebno razviti pravni okvir i uskladiti propise kako bi se osiguralo djelovanje odgovorne i efikasne javne uprave. I Hrvatska je u procesu pridruživanja reformirala svoje službeničko zakonodavstvo i uspostavila institucije i procedure, ali taj proces još uvijek nije u potpunosti dovršen. Zašto nije i hoće li ikada biti? Odgovore znamo, jer analize razdoblja obilježenog emocijama, velikim prevratima, reformama, agonijama i stalnom transformacijom društva pokazale su na kojim područjima je trebalo djelovati u daljnjoj izgradnji pravednijeg i otvorenijeg društva. Točke ranjivosti hrvatskog neuspjeha u proteklih dvadeset godina su identificirane ali rješenja i prijedlozi za svođenje istih na najmanju moguću mjeru nikako da zažive. Stanje u kojem se nalazimo je uzrokovano krađom materijalnih dobara zbog zadovoljenja osobnih interesa pojedinaca kroz dugi niz godina, što je priječilo razvoj Republike Hrvatske. Prvenstveno zbog toga, Republika Hrvatska nije ostvarila svoj pojam države u pravom smislu i uravnoteženi razvoj. Upravo zbog takvih pojedinaca koji nisu bili poučeni i vođeni idejom „dobre vladavine“, već idejom osobnih interesa, stvorena je „država nemorala“, „država gramzivosti“, „država apsurda“ i „država loše vladavine“. Najkraće rečeno imamo stanje kontaminiranog režima, kojem je potreban jedan veliki zaokret i vraćanje temeljnim polazištima ustavne vladavine. Treba napokon shvatiti da ustavni dokumenti sadržavaju aktualna načela civilizacije te se u skladu s njima i ponašati. Usvajanjem odnosno implementacijom etičkih vrlina, (načela, principa, vrednota, kodeksa, pravila, strategija i smjernica) se može utjecati na mijenjanje svijesti pojedinca a time i cijele zajednice, te tako postići odgovarajuća razina društveno-političke kulture. Znači, imperativ je na učenju. Usvajanje etičkih pravila je proces učenja putem uključivanja svih, uz detekciju i saniranje ključnih problema sustava koji predstavljaju prepreke njihovoj odgovarajućoj primjeni. Mijenjanjem kolektivne svijesti, odnosno mijenjanjem svijesti Vlade i svih odgovornih može se vratiti povjerenje u državne i društvene institucije.

 

Sadika Bajutti, spec.publ.adm.