Odnos društvo - pojedinac

imageedit 34 3284656878Može se reći da svaki pojedinac tijekom svog života prolazi putevima razvoja društva. Društvo bi trebalo regulirati pravila zajedničkog djelovanja na taj način da u što većoj mjeri smanjuje individualne nepogodnosti a povećava zajedničke pogodnosti društva. Takva pravila bi u najvećoj mogućoj mjeri odgovarala svim članovima društva. Međutim, iz današnje stvarnosti i perspektive, čini se da jedno ovakvo razmišljanje postaje iluzija. Može li uopće postojati idealan odnos društvo-pojedinac?

Velike zasluge za istraživanje društva i društvenog ponašanja zasigurno je imao francuski sociolog Émile Durkheim, koji drži kako društvo nije neki puki zbroj pojedinaca, već ono predstavlja jednu osobitu stvarnost sa svojim specifičnim obilježjima. Sociološka teorija uzima za svoj predmet pozitivističku metodologiju i stav kojim je društvo u kauzalnom odnosu prema pojedincima, pojedinačnim društvenim pojavama i kulturi uopće. Pojam pojedinac, ne uvjetuje društvenu pojavnost, zbivanje, niti je u bilo kojem odnosu prema društvu, već obrnuto, društveno zbivanje oblikuje pojedinca i njegove vrijednosti, pritom usmjeravajući i njegovo djelovanje. Durkheim smatra da se ne može ništa kolektivno stvarati ako nisu date pojedinačne svijesti, jer tek spajanjem tj. udruživanjem pojedinačnih svijesti, rađa se društveni život, rađaju se društvene pojave i društveni procesi, koji će rezultirati društvena događanja. Nadalje, prema hrvatskom sociologu Ivanu Cifriću, moderno društvo može se promatrati kao dva svijeta koja zajedno tvore jednu cjelinu. Jedno bi bio svijet socijalne svakodnevice u kojoj se uspostavljaju relacije između pojedinca i društva, a drugo bi bio svijet formalnih i institucionalnih odnosa u društvu, tj. svijet sistema. Društvo nastaje radi reguliranja života pojedinaca a sistem radi reguliranja života društva. U modernom društvu prevladavaju institucije kao posrednici i regulatori života, umjesto vrednota i neposrednosti odnosa. Moderno društvo obilježava jačanje sistema nasuprot društvu i pojedincu, a otuđeni pojedinac postaje broj, nemoćan pred sistemom koji sve više pripada masi. Pojedinac kao građanin pripada sustavu brojeva preko kojih ga sistem može identificirati i kontrolirati. Ovakvim odnosom, moderno društvo postalo je sistem koje je izgubilo sve kvalitetne socijalne elemente društvenosti. Nadalje, osnovna motivacija i pokretačka snaga modernog društva postala je akumulacija i razvoj materijalnih vrijednosti a ne stvarna dobrobit ljudi. Takvo izrazito materijalističko shvaćanje i pojedinaca i njihove okoline, ne samo što je općeprihvaćeno, već se kroz sistem funkcioniranja društva za njega nalaze i opravdanja, što još više vodi degradaciji svijesti cijelog društva kao i pojedinca u njemu. Osnovni kriterij za vrednovanje svega, procjenjuje se kroz materijalne vrijednosti koje oni posjeduju ili njihovu sposobnost da ih stvaraju.  

Kriza modernog društva izražava se u krizi identiteta kako pojedinca tako i pojedinačnih društvenih zajednica. Problem identiteta pojedinca i identiteta društva nije samo problem naše suvremenosti, već je problem ukupne egzistencije ljudske stvarnosti. Kriza je postala opća, univerzalna i upozoravajuća za sve ljude i njihove forme egzistencije, koje se izražavaju i potvrđuju njihovim identitetom. Shodno navedenom, ima li smisla tražiti odgovor na pitanje: tko više strada – pojedinac ili društvo?  Ono što već dugo vremena pokušavam dokučiti jest, od kuda izvire sva ta bešćutnost društva spram pojedinca, a zatim bešćutnost pojedinca spram drugog pojedinca. Teoretski, čovjek je po svojoj prirodi slobodna biološka jedinka ali je istovremeno i društveno biće. Prema tome, čovjek bi čovjeku trebao biti prirodna potreba pa tako i vrijednost.  Pojedinac i društvo trebali bi biti u odnosu kao duh i tijelo. Poboljšanje stanja pojedinaca poboljšava stanje društva i obrnuto. Utjecaj bi trebao biti obostran. Prirodno bi bilo, da smo širenjem vlastite svijesti, tolerantniji i da imamo više razumijevanja. Međuljudski odnosi i ovise o tome koliko su ljudi bliski, a njihova bliskost o njihovim ljudskim vrijednostima. Povezanost s drugima, nastanak zajednice, proizlazi iz spoznaje i priznanja najviše vrijednosti osobe, svake osobe. U tom pogledu sve osobe su jednake, jednako važne i imaju jednaku vrijednost.   

Nefunkcionalnost društva nikad ne bi trebala predstavljati izgovor ili biti uzrok nefunkcionalnosti pojedinca. Iako se pojedinac osjeća bespomoćan da promijeni neke vrijednosti i zakonitosti koje vladaju u društvu, on svakako ima ne samo mogućnost, nego i odgovornost da ostvari funkcionalnost i sklad u svom životu. Tu mogućnost nam nitko ne može oduzeti. Svaki čovjek, ukoliko želi da mijenja bilo što, treba najprije da pođe od samog sebe, a ta njegova promjena neminovno će uzrokovati i uvjetovati promjene oko njega. Na takav način svaki pojedinac svojim vlastitim djelovanjem doprinosi zdravijem društvu. U konačnici, Georg Bernard Shaw bi rekao: „Napredak je nemoguć bez promjene. Oni koji ne mogu promijeniti svoj um, ne mogu ništa promijeniti.“ 

Sadika Bajutti, spec.publ.adm.