Zavist na radnom mjestu

Crno-bijelo-199x300Rad, zanimanje i napredak u karijeri su jedna od važnih čovjekovih vlastitosti, pa spadaju u najvažnije dimenzije ljudskog života i samoostvarenja. U radnoj okolini ljudi se međusobno susreću i surađuju s osobama koje uglavnom nisu sami birali za svoje društvo, pa se ponekad provodi više vremena s radnim kolegama, nego s vlastitom obitelji. Pretpostavljajući da se radom čovjek oplemenjuje, usavršava i samoostvaruje, radna atmosfera trebala bi biti izvor međusobnog razumijevanja, dobrohotnosti i nesebičnog pomaganja u što uspješnijem obavljanju radnih zadataka i ciljeva. No, je li to u realnosti zaista tako? Izgleda da ipak nije sve tako idilično u stvarnom životu. Naime, radna mjesta sve češće postaju plodno tlo za razvoj zavisti među zaposlenicima, jer su radne organizacije mjesta na kojima se ljudi (kolege, kolegice, nadređeni, podređeni) međusobno uspoređuju i traže konkurenta u drugome vođeni izrekom ''homo homini lupus''. Nadređeni nas također stalno međusobno uspoređuju. Takva uspoređivanja ostavljaju posljedice na našu karijeru, na procjenu vlastite vrijednosti, te na osobno zadovoljstvo. U takvom ozračju odnosi prema kolegama postaju vrlo delikatni: umjesto zdravog konkurenta sučavamo se s nezdravim rivalstvom, umjesto s prijateljem surađujemo s neprijateljem. Sve to postaje ''okidač'' za razvoj zavisti, tj. jednog od najjačih emocionalnih otrova i razarača produktivnosti u životu. U kršćanskoj teologiji zavist je jedan od najvećih grijeha, krivac gubitka ''raja na zemlji'', a može biti i začetak krvavih sukoba na ovom planetu.

Psihološki gledano, zavist je složen osjećaj sastavljen od bijesa, straha, pohlepe, srdžbe i žalosti u vječnom stavu šuljanja usmjeren prema osobi koja nam nije po volji, a nije nam po volji zbog toga što je ta osoba sposobnija, uspješnija, hrabrija, superiornija, više vrijedi pred drugima, pametnija, ljepša, te više prihvaćena u društvu i radnoj sredini. To je zao osjećaj koji miroljubivom i prijateljskom suživotu ljudi, ali i pojedincu nanosi neprocjenjivu štetu. Epicentar zavisti  je osjećaj inferiornosti. To je jad zbog odvojenosti od onoga kakvi bismo željeli biti i onoga kakvi uistinu jesmo. Upravo iz tog jada izvire razoran osjećaj kojemu je cilj uništenje osobe koja ima ono što ja nemam ili uništenje onoga što ta osoba ima. Istraživanje pokazuje da se češće pojavljuje zavist kod ljudi koji sebi postavljaju prevelike ciljeve i koji ne ostvaruju svoje snove. Doživljavati druge zadovoljnima i uspješnima, a osobno ne biti takav, jedan je od najvećih izazova za razvoj zavisti. Zanimljivo je primjetiti da se u medijima zavist najčešće veže uz ljepotu, moć, novac, uspjeh i slavu, ali vrlo je česta pojava zavist na plemenitost, unutarnji mir, kreativnost, sreću, dobrotu, nevinost i uspjeh na poslu. Osjećaj zavisti je univerzalan, jer nema takvog dobra na kojem ljudi ne zavide jedni drugima. Ipak treba istaknuti da nisu za sve ljude ista dobra predmet njihove zavisti. Naime, obično se zavidi na onome što se prepoznaje kao vlastita vrijednost u usporedbi sa sebi sličnima. Zato čovjek naginje uvijek zavidjeti drugome na onim dobrima koje bi sam rado htio imati, a nema ih. Npr. netko kome je stalo do uspjeha u akademskoj karijeri rijetko će zavidjeti drugome na odličnom automobilu, ali hoće onom poznaniku koji je uspješno doktorirao i stekao zvanje profesora. U dobrostojećim društvima najviše se zavidi zbog novca, stana, izgleda, uspjeha i radnog mjesta. Poseban izazov za zavist je svakako pozicija na ljestvici u karijeri, javnom ugledu, priznanju određene sposobnosti kojima se dolazi do izražaja (talent, ljepota), medijska prisutnost u društvu itd. Ipak najviše od svega u današnjem društvu zavidi se na sreći i osobnom uspjehu drugoga na poslu ili karijeri. Najčešći oblici zavisti na poslu su: glasine, klevete, ogovaranja, ponižavajući vicevi, te krajnji oblik zavisti koji prerasta u organizirano maltretiranje određene osobe na poslu (mobbing). Kleveta kao produkt zavisti je iznošenje ili prenošenje neistine ili laži koje mogu škoditi časti, ugledu i dostojanstvu neke osobe. Zavidan čovjek jedva dočeka da i bez provjere prihvati neku lažnu informaciju o osobi kojoj zavidi kako bi se što prije veselio ''lošoj vijesti'' o njoj. Kleveta može imati i druge motive, no najćešće proizlazi iz zavisti i predstavlja vrlo uspješnu i sofisticiranu promociju laži na štetu drugoga. Osim kleveta, jedno od glavnih oružja zavidnih kolega su glasine, koje služe za promoviranje sebičnih interesa, a one koji im se protive da se makne s puta. To se najviše događa među kolegama kada se glasine pojave iznenada, većinom su anonimne, kolaju u krugu određene skupine i sve više postaju priče za razgovor. Glasine se najčešće šire zbog ljudske zlobe, jer ljudi ne vjeruju u nešto zato što je istinito i dokazano, već se drži nešto istinitim zato što se vjeruje da je tako. Uz svaku vrstu zavisti, a osobito na radnom mjestu, neizostavno se veže ogovaranje koje je pak rezultat nenaklonosti prema određenoj osobi. Ogovarati znači govoriti iza leđa nešto loše o drugima i otkrivati tajne koje oni sami ne bi otkrili. Prema tome onaj tko ogovara, taj ne poštuje dostojanstvo određene osobe. U tom smislu valja se prisjetiti Voltaierove rečenice koja oslikava zavidnika:''Kako nikad nije mogao uspjeti u otmjenom društvu, iz zavisti ga je ogovarao.'' Treba napomenuti da ogovaranje postaje izrazito opasno kada ima namjeru bezobzirno uništiti dobar ugled i čast kolege. Svako ogovaranje želi poniziti, ocrniti i umanjiti vrijednost kolege na radnom mjestu. Krajnji oblik zavisti je organizirano maltretiranje (mobbing). U tom slučaju međuljudski se odnosi mogu poistovjetiti s nekim vrstama životinja koje se udruže protiv jednog svog člana, progone ga, dok ga ne istjeraju iz zajednice ili dok ne nastrada. Među ljudima su predvoditelji ovakvih zlostavljača manje sposobne, ali vrlo agresivne i egocentrične osobe. Takve osobe se dogovorenim šikaniranjem na poslu okreću prema onima koji su po službi ili sposobnosti superiorniji od njih. Zavidnici tada svojim podmuklim djelovanjem hoće preuzeti kontrolu ili pak doći na mjesto onoga koga maltretiraju, prisiljavajući ga vrijeđanjem i ponižavanjem na odstupanje sa svoje pozicije ili napuštanje radnog mjesta. Takvi zavidnici biraju sebi pomagače koji nisu sposobni samostalno djelovati, pa ih onda podržavaju. Zanimljivo je primjetiti da je zavidnik taj koji svoje mane i nesposobnosti javno pripisuje onome koga organizirano omalovažava, kleveće i vrijeđa. Stoga, važno je shvatiti da je zavist toliko moćna i razarajuća da uspješno s lakoćom razara međuljudske odnose i čini da se čovjek trajno osjeća nezadovoljan i nesretan u svom djelovanju, napretku i životu općenito. Budimo svjesni da zavist nanosi štetu onome kome se zavidi, ali i samom zavidniku. Koliko god se zavidnik psihički olakšava izražavanjem svoje ljutnje, bijesa i mržnje u konačnici mu to ništa ne znači. Njegova požuda ostaje nezadovoljena i u sljedećoj prigodi još se više povećava. Možemo slobodno zaključiti da se zavidnik, sa svim realnim ili u mašti učinjenim djelima iz zavisti, sam sebe ograđuje i postepeno pada u jamu vlastite zavisti i zlobe, u kojoj nema prostora za razvijanje vlastitih dobrih sposobnosti.

Karolina Matić, mag. phil.